Porodična terapija predstavlja psihoterapijski metod koji je usmeren porodicu, a ne izolovanog pojedinca. Cilj ove psihoterapije jeste promena porodičnih odnosa koji su disfunkcionalni. Ona obuhvata veći broj različitih pristupa, jedan od njih jeste sistemska porodična terapija koja gleda na porodicu kao na živ sistem koji se menja, a ponašanje pojedinca jeste proizvod sistema. Ovakav sistem funkcioniše po prinicpu kružne uzročnosti – uvek postoji povezanost bolesnog pojedinca (koji predstavlja simptom sistema) i uopšte funkcionisanja porodičnog sistema.
Definicija porodice. Porodica je primarna jedinica društva, ona je prva socijalna grupa u kojoj individua uspostavlja odnos sa drugim osobama, takođe, to je prva jedinica kroz koju se potom susreće i suočava sa širim društvenim okruženjem i drugim društvenim jedinicama/institucijama.
Zašto je porodica važna? Važnost porodice ogleda se u razvoju pojedinca, ali i razvoju celokupne vrste. Ljudska novorođenčad se rađaju kao sasvim bespomoćna bića i razvijaju se sporije i kompleksnije nego druge životinjske vrste. Stoga, imaju porodicu koja osigurava i obezbeđuje njihove najranije biološke i psihološke potrebe, ali ne samo to, ljudi sa svojom porodicom ostaju vezani na razne načine celog svog života. I dugo nakon što porodica nestane, pojedinac zbog svog pamćenja ostaje u vezi sa njom. Zato je nemoguće razumeti pojedinca van konteksta porodice.
Osnovni principi
Koncepcija porodice kao sistema. Porodica je otvoren sistem izgrađen od delova (subsistema) koji su u neprekidnoj interakciji. Svaki sistem ima svoje implicitne i eksplicitne granice i pravila ponašanja. Promene u jednom delu sistema (kod jednog člana) izazivaju promene i reakcije ostatka sistema (ostalih članova). Procesi unutar sistema su interaktivni i funkcionišu na principu povratne sprege. Granice postoje i od sistema prema spoljašnjem svetu ali i unutar sistema, odnosnu među subsistemima (roditeljski, dečiji, itd). Polupropustljive granice koje dozvoljavaju protok određenih informacija jesu funkcionalne, dok su difuzne i rigidne granice – disfunkcionalne.
Razvojne teme. Sve porodice moraju da odaberu ograničen broj glavnih razvojnih tema (ciljeva, podciljeva). Teme predstavljaju ono “za šta se porodica bori”. Ove teme su prioritetna područja i vrednosti prema kojima se porodica okreće. Zbog toga ove razvojne teme postaju “organizatori” ponašanja unutar porodice
Životni ciklusi. Za formulisanje hipoteza o porodičnim problemima, važno je poznavanje životnih ciklusa. Život porodičnog sistema kreće se po dve dimenzije:
- vertikalnoj – istorijskoj i
- horizontalnoj – razvojnoj.
I postoji devet ciklusa kroz koje porodični sistem prolazi:
- predbračni ciklus
- početna porodica
- porodica sa malim detetom
- porodica sa predškolskim detetom
- porodica sa školskim detetom
- porodica sa adolescentom
- ciklus odlaska dece iz porodice
- postroditeljska porodica
- porodica koja stari
Svaki od ovih ciklusa ima svoje emocionalne, socijalne i praktične zahteve.
Morfostaza i morfogeneza. U svakoj porodici u svakom trenutku kao da postoji jedna stalna interakcijska igra, jedno stalno “nadmudrivanje” između porodične želje da se održi stabilnost i zajedništvo (homoestaza, morfostaza) i želje da se porodica menja pred zahtevima pojedinih članova i njihove indivuacije (morfogeneza). Morfostaza ili “porodična homeostaza” ustvari označava jedan proces adaptacije i kontrolisanja sastavnih delova sistema da bi sistem ostao isti. Nasuprot homeostazi kao glavnom mehanizmu kontrole funkcionalnosti ili patološke stabilnosti sitema, postoji koncept ili sila morfogeneze tj. mehanizam kontrolisanog razvoja. Zdrava porodica je ona kod koje se razvila odgovarajuća ravnoteža između morfogeneze i morfostaze.
Promena i rast. Cilj porodične psihoterapije jeste promena disfunkcionalnog porodičnog funkcionisanja. Važno je naglasiti da postoje dve vrste promene:
- promena prvog reda – smanjenje ili nestajenje simptoma kod “obolelog” pojedinca, ali pojava simptoma kod drugog člana porodice (npr. maloletni narkoman izleči svoju zavisnost, ali u prvi plan izbijaju bračni konflikti roditelja)
- promena drugog reda – nestajanje simptoma kod obolelog člana porodice, bez da se simptom bolesti pojavi kod nekog drugog člana porodice; došlo je do strukturalnih promena u porodici, prestanka disfunkcionalnih interakcija i boljoj adaptaciji porodice na promenu i koja je ostavlja otvorenom za buduće promene.
Fundamentalne reorganizacije sistema dovode do rasta porodice.
Princip ovde i sada. Naglasak je na, u sadašnjem vremenu, opaženom ponašanju. Prošlost se proučava kroz razne tehnike od kojih je čuvena – genogram.
U porodicnoj terapiji fokus je na interakcionim i komunikacijskim procesima, na balansu/disbalansu snaga, na procesima uticaja, na strukturama za razrešenje konflikta i na uspostavljanju funkcionisanja porodice kao sistema u sadašnjosti. Iz toga proističe i cilj porodične terapije koji nije samo jednostavno ostvarivanje promena kod pojedinog člana porodice nego je cilj ostvarivanje promene u strukturi porodice i u sekvencama ponašanja/odnosa među članovima porodice.
Kakva je onda funkcionalna porodica po sistemskoj porodičnoj terapiji? Funkcionalna porodica je ona koja i pored toga što se u spoljnoj sredini, kao i u unutrašnjosti porodice događaju neminovne promene i nepredvidive okolnosti i stresovi, jeste u stanju da ostvaruje neophodne promene i istovremeno održava stanje zdrave funkcionalne ravnoteže.