Psihoterapija je kako naučna tako i primenjena disciplina. Ona je takođe i posebna profesija. Kako se psihoterapija razvijala kao specifična naučna disciplina, potreba za njenim etičkim kodeksom smatra se delom razvoja njenog identiteta.
Psihoterapija je sistematsko korišćenje odnosa između psihoterapeuta i klijenta da bi se izazvale promene na kognitivnom planu, u osećanjima i ponašanju i daljem razvoju. Psihoterapeutska disciplina karakteriše se posvećenošću da se na odgovoran način postigne pomenuti cilj.
Psihoterapeuti poštuju dostojanstvo i vrednost pojedinca i teže očuvanju i zaštiti fundamentalnih ljudskih prava.
Od psihoterapeuta se zahteva da koriste svoju stručnost uzimajući u obzir dostojanstvo pojedinca i uvažavajući najbolji interes klijenta.
Vršeći svoju profesiju psihoterapeuti su podložni etičkim principima u sledećim oblastima:
1. Odgovornost
2. Profesionalna kompetencija i usavršavanje
3. Poverljivost
4. Dobrobit klijenta
5. Profesionalni odnosi
6. Javne izjave
7. Pravo na jasnu i istinitu informaciju
8. Tehnike procene
9. Istraživanje u oblasti psihoterapije i
10. Konkretne zabrane
Poverljivost
Opšti stav:
Psihoterapeuti imaju prvenstveno obavezu da poštuju poverljivost informacija koje dobijaju od lica tokom svog rada kao psihoterapeuta. Oni takve informacije otkrivaju drugima samo uz saglasnost datog lica (ili njegovog pravnog zastupnika), izuzev u onim neobičnim okolnostima pod kojima bi neotkrivanje verovatno dovelo do nesumnjive opasnosti po to lice ili po druge.
Psihoterapeuti informišu svoje klijente o zakonskim granicama poverljivosti. Saglasnost za otkrivanje informacija drugima normalno se pribavlja u pisanoj formi od lica o kome se radi. Terapeutski odnos zasniva se na pretpostavci da je ono što se dogodi između psihoterapeuta i klijenta samo njihova stvar i ogrešenje o profesionalno poverenje smatra se ozbiljnim nemoralom i u suprotnosti je sa kodeksom profesije.
Uspešna terapija zahteva da terapeut ne bude pod apsolutnom obavezom čuvanja tajne koju mu na bilo koji način nameće klijent. Psihoterapeuti ne treba da gube iz vida svoje moralne dužnosti prema čovečanstvu u celini, to jest prema ljudima koji nisu njihovi klijenti.
Opšti princip koji je temelj ograničavanja poverljivosti treba da bude taj da poverljiva informacija koju klijent daje terapeutu jeste vlasništvo klijenta i ne treba da bude otkrivena trećem licu, osim ukoliko terapeut proceni da je to neophodno radi zaštite nečije bezbednosti. Mogu postojati ekstremne situacije u kojima bi taj princip bio zapostavljen. Psihoterapeuti neće ući niti će održavati profesionalnu vezu u kojoj druge aktivnosti ili odnos između psihoterapeuta i klijenta mogu da ugroze profesionalni ugovor. Isto važi i za superviziju.
Princip 3.a: Informacija do kojih se doĎe kliničkim ili konsultativnim odnosima ili evaluacijom podataka u vezi sa decom, studentima, zaposlenima i drugima, razmatraju se samo u profesionalne svrhe i samo sa licima kojih se nesumnjivo stvar tiče. Pisani i usmeni izveštaji predstavljaju samo podatke prikupljene u svrhu evaluacije ili reference i na svaki način se nastoji da se izbegne nepotrebno izbegavanje privatnosti.
Princip 3.b: Psihoterapeuti koji prezentuju lične informacije dobijene tokom profesionalnog rada u svojim radovima predavanjima ili drugim javnim forumima moraju bilo pribaviti prethodnu saglasnost da to učine ili adekvatno prikriti sve informacije koje otkrivaju identitet.
Princip 3.c: Psihoterapeuti se drže odredbi vezanih za čuvanje tajne prilikom čuvanja i uništavanja zapisa kao i u slučaju da oni sami nisu dostupni.
Princip 3.d: Kada rade sa maloletnim ili sa drugim licima koja nisu u stanju da daju dobrovoljan svesni pristanak psihoterapeuti posebno vode računa da zaštite najbolje interese ovih lica i konsultuju druga lica koja su sa tim povezana.
Dobrobit klijenta
Opšti princip:
Psihoterapeuti poštuju integritet i štite dobrobit osoba i grupa sa kojima rade. Psihoterapeuti naglašavaju značaj podsticanja razvoja svake osobe.
Psihoterapeuti brinu o sebi i drugima (fizički, psihički itd) imajući na umu jedinstvenost i vrednost svakoga.
Psihoterapeuti uzimaju u obzir posledice vlastitih postupaka kao i klijenata polaznika obuke, terapeuta supervizora, savetnika, itd.
Kada dođe do konflikta interesa između klijenata i institucije koja zapošljava psihoterapeute, psihoterapeuti jasno naznačavaju prirodu i smer svoje lojalnosti i odgovornosti i stalno izveštavaju sve strane o svojim obavezama. Psihoterapeuti potpuno izveštavaju klijenta u vezi sa ciljem i prirodom bilo koje procedure vezane za evaluaciju, lečenje, edukaciju ili obuku i otvoreno priznaju da klijenti, studenti i lica koja su na obuci ili učesnici u istraživanju imaju slobodan izbor u vezi sa učešćem. Prisiljavanje ljudi da učestvuju ili da ostanu primaoci usluga je nemoralno.
Princip 4.a: Psihoterapeuti su stalno svesni vlastitih potreba i svog potencijalno uticajnog položaja s obzirom na lica kao što su klijenti, studenti, lica na obuci, subjekti i podređeni. Oni izbegavaju eksploataciju poverenja i zavisnosti takvih lica. Psihoterapeuti čine sve napore da izbegnu dvojne odnose koji bi mogli da utiču na njihov profesionalni sud ili povećati rizik od eksploatacije. Primeri takvih dvojnih relacija uključuju, ali nisu ograničeni, profesionalnu pomoć ili istraživanje sa zaposlenima, studentima, licima pod supervizijom, bliskim prijateljima ili rođacima. Seksualna bliskost sa bilo kojim od ovih klijenata, studenata, lica koja su na obuci i učesnika u istraživanju nemoralne su.
Princip 4.b: Kada psihoterapeut pristane da pruži usluge klijentu na zahtev trećeg lica psihoterapeut preuzima na sebe odgovornost da objasni prirodu relacija svim stranama kojih se to tiče.
Princip 4.c: U slučajevima kada zahtevi organizacije nalažu psihoterapeutima da prekrše ove ili bilo koje etičke principe psihoterapeuti objašnjavaju prirodu konflikta između tih zahteva i tih principa. Oni obaveštavaju sve strane o svojim etičkim dužnostima psihoterapeuta i preduzimaju odgovarajuće radnje.
Princip 4.d: Psihoterapeuti unapred prave finansijske aranžmane koji štite najbolje interese klijenata, studenata, lica u obuci ili učesnika u istraživanju i koje oni jasno shvataju.
Oni ne daju niti primaju novčane nadoknade za upućivanje klijenata na profesionalne usluge. Oni deo svojih usluga pružaju za malu ili nikakvu finansijsku nadoknadu.
Princip 4.e: Psihoterapeuti okončavaju klinički ili savetodavni odnos čim postane prilično jasno da klijent nema koristi od njega ili kada god klijent to zahteva. Oni pružaju pomoć klijentu da pronađe alternativne izvore pomoći.
Pravo na jasnu i istinitu informaciju
Opšti princip: Na početku psihoterapeutskog tretmana, od psihoterapeuta se traži da skrenu pažnju klijentima na njihova prava, sa posebnim akcentom na sledeća:
– psihoterapeutsku metodu koja se koristi,
– trajanje i obim terapeutske relacije,
– finansijski uslovi tretmana,
– poverljivost,
– postupak podnošenja žalbi.
Klijentu treba dati mogućnost da odluči da li želi da uđe u psihoterapiju i, ako to želi, sa kim.
Informacije koje se daju klijentima moraju biti činjenično tačne/objektivne i istinite. Bilo kakvo reklamiranje koje je površno ili navodi na pogrešne zaključke je nedopustivo.
Tehnike procene
Opšti princip: Prilikom razrađivanja, publikovanja i primene psihoterapeutskih ili psiholoških tehnika procene, psihoterapeuti maksimalno nastoje da unaprede dobrobit i najbolje interese klijenta. Oni ih čuvaju od zloupotrebe rezultata procene. Oni poštuju pravo klijenta da zna rezultate, tumačenja koja su data, kao i osnove za zaključke i preporuke. Psihoterapeuti daju sve od sebe da sačuvaju bezbednost testova i drugih tehnika procene u granicama svojih zakonskih ovlašćenja. Oni teže da osiguraju adekvatno korišćenje tehnika od strane drugih.
Princip 8.a: Prilikom korišćenja tehnika procene, psihoterapeuti poštuju pravo klijenata da dobiju potpuna objašnjenja o prirodi i svrsi tehnika na jeziku koji klijenti mogu razumeti, izuzev ukoliko je unapred dogovoreno da se ovo pravo eksplicitno izuzima. Kada objašnjenja daje neko drugi, psihoterapeuti postavljaju procedure koje obezbeđuju adekvatnost ovih objašnjenja.
Princip 8.b: Psihoterapeuti odgovorni za izradu i standardizaciju psiholoških testova i drugih tehnika procenjivanja koriste ustaljene naučne postupke i poštuju relevantne nacionalne, institucionalne ili organizacione standarde.
Princip 8.c: Pri izveštavanju o rezultatima procene, psihoterapeuti ukazuju na sve eventualne rezerve koje postoje u pogledu validnosti ili pouzdanosti vezane za okolnosti u kojima se vrši procena ili neadekvatnost normi za lice koje se testira. Psihoterapeuti nastoje da osiguraju da rezultate procena i njihova tumačenja ne zloupotrebe druga lica.
Konkretne zabrane
Od psihoterapeuta se zahteva da rade odgovorno, posebno s obzirom na posebnu prirodu psihoterapeutskog odnosa koji se gradi na poverenju i izvesnom stepenu zavisnosti. Neodgovornost na planu poverenja i zavisnosti u psihoterapeutskom odnosu predstavlja ozbiljan propust u tretmanu. Sledeće zabrane moraju se poštovati:
- Psihoterapeut ne sme seksualno iskorišćavati svog klijenta.
- Psihoterapeut ne sme emocionalno iskorišćavati svog klijenta. Psihoterapeut ne sme socijalno iskorišćavati svog klijenta.
- Psihoterapeut ne sme finansijski iskorišćavati svog klijenta.
- Psihoterapeut ne sme obmanjivati svog klijenta.
- Psihoterapeut ne sme otkriti poverljive informacije koje mu otkrije klijent.
- Psihoterapeut ne sme da se bavi nikakvom «terapijom» koja je u stvari samo prikrivena policijska mera.
- Psihoterapeut ne sme dopustiti da se religiozni, nacionalni, rasni, političko-partijski ili društveni stavovi nađu na putu između njegove profesionalne dužnosti i njegovog klijenta.
Preuzeto iz Etičkog kodeksa saveza društva psihoterapeuta Srbije.